Podržavajući je onda kada nam služi npr. kao “gorivo” za pripremu za situacije koje procjenjujemo kao ugrožavajuće . “Strah od pada na ispitu” ili npr. “Strah od neuspjeha prilikom javnog izlaganja” nam recimo može poslužiti da bolje pripremimo temu koju ćemo izlagati i u tom slučaju strah za nas može biti podržavajući i mobilišući. “Strah od saobraćajne nezgode” moze nas npr. mobilisati da budemo oprezniji u vožnji. U ovom slučaju osoba je u odnosu sa svojim strahom (osjecanjem), sa kognitivnim dijelom sebe (proces mišljenja i opažanja) i sa okolonim. Svijesna sebe i uloge koju ima, odnosno aktivnosti koje treba da obavi u odnosu sa nekim ili u odnosu na nešto. Dakle, u slučaju podržavajućeg straha funkcija straha bi bila da nas podstakne da se fizicki, mentalno i emocionalno angažujemo da bi se zaštitili ili podržali u odredjenoj situaciji.

Strah sa druge strane strane može biti nepodržavajući, čak disfunkcionalan za osobu. To se dešava u situacijama kada osoba doživljavajući strah postaje intenzivno puna strepnje, zabrinutosti, neizvjesnosti, napetosti i uznemirenosti s negativnim razmišljanjima o tome što se možda može dogoditi.

Intenzitet i količina straha u ovom slučaju prepljavuju i onesposobljavaju objektivni proces mišljenja, opažanja i procjene okoline.  Okolina se ne doživljava onakvom kakva ona objektivno jeste već se gleda kroz naočare unutrašnjih strahova i prošlih trauma. Kada mišljenje i opažanje osobe postaju oblikovani strahovima, najčešće dolazi do povećanja samog straha. U ovom slučaju moglo bi se reci da početni strah “hrani” samog sebe tako što iskrivljujući percepciju i mišljenje postaje još veći. Osoba usled straha gubi kontakt sa svojim funkcijama podrške i sa tjelom i jedino na sta je fokusirana je strah.


Koja je uloga fobija?

Fobija može biti rezultata nastalog traumatičnog iskustva, nakon kojeg osoba izbjegava takve situacije, ali vrlo često može biti i kreirana kao mehanizam odbrane, a to znači da osoba orginalne emocije i strahove, potiskuje u pozadinu, nesvjesno, a dopušta ispoljavanje zamjenskih emocija koje su za nju više prihvatljive, vezujći ih za određeni objekat ili situaciju. Vazno je istaći da svaki strah ne znači fobija, jedan broj ljudi se npr. plaši putovanja avionom ili vožnje liftom, ali ih taj ih strah ne ometa u svakidašnjem životu. Takav strah postaje fobija kada ih onemogućuje da recimo koriste avion ili kada i pored toga što žive na 9 spratu uvjek idu pješke. Bila „mala“ ili „velika“, nijedna fobija nije bezazlena. One stvaraju nelagodu i izazivaju strah. Mi možemo bježati od naših strahova, tako što ćemo mehanizmom odbrane fokusirati zamjensku emociju za neki objekat kao što je slučaj sa fobijama, ali strahovi će uvjek ići  za nama dok se sa njma ne suočimo. Iako u svom zdravom obliku imaju zaštitnu funkciju, bili mali ili veliki, veoma je vazno da se strahovima pozabavimo suštinski,a ne tako što čemo ih gurati u stranu.

Iskrenim uvidom u vlastitu psihološku strukturu na kraju uvjek shvatimo da svaki “problem” koji kreiramo na psihičkoj osnovi, predstavlja našu poruku samima sebi. Poruku da postoji neki važan aspekt našeg bića koga nismo svijesni. Kada ga osvijestimo, dobijamo mnogo.

Anksioznost i fobije?

Kako da osvijestimo naše strahove?

Strah, iako nam nije od koristi - od koristi nam je. U geštalt terapiji se, kao i uvek, radi sa "ovdje i sada". Problematičnu situaciju iz prošlosti dovodimo u sadašnjost i klijent suočavajući se sa njom ima priliku da iznova doživi osećanja koja je prekinuo ili potisnuo i redefinisajući odnos prema svojim doživljajima nasavi da živi bez strahova. To znači da u psihoterapijskom setingu, uz podršku terapeuta klijent dozvoljava sebi da bude svijestan čega se zapravo uplašio i da razumije svoj strah. Strah, iako je neprijatan, može da nam bude od koristi, zato što predstavlja poruku koja nam je od velikog značaja u emocionalnom razvoju. Kada tu poruku u cjelosti osvjestimo, prestajemo da je se plašimo. Kao i obično u geštalt terapiji, razvijamo i osnažujemo stav - "sve što je ljudsko nije mi strano".Kako da osvijestimo naše strahove?

Strah, iako nam nije od koristi - od koristi nam je. U geštalt terapiji se, kao i uvek, radi sa "ovdje i sada". Problematičnu situaciju iz prošlosti dovodimo u sadašnjost i klijent suočavajući se sa njom ima priliku da iznova doživi osećanja koja je prekinuo ili potisnuo i redefinisajući odnos prema svojim doživljajima nasavi da živi bez strahova. To znači da u psihoterapijskom setingu, uz podršku terapeuta klijent dozvoljava sebi da bude svijestan čega se zapravo uplašio i da razumije svoj strah. Strah, iako je neprijatan, može da nam bude od koristi, zato što predstavlja poruku koja nam je od velikog značaja u emocionalnom razvoju. Kada tu poruku u cjelosti osvjestimo, prestajemo da je se plašimo.  Kao i obično u geštalt terapiji, razvijamo i osnažujemo stav - "sve što je ljudsko nije mi strano".

Generalni anksiozni poremećaj, panični poremećaj ili fobije predstavljaju ovakvu fokusiranost cijelog organizma na strah.

Koja je razlika između anksioznosti i fobija?

Generalni anksiozni poremećaj, za koji se smatra da je “bolest” modernog doba nema konkretan objekat ili situaciju koja izaziva strah. Strah je lebdeći, mijenja intenzitet, uvjek je prisutan i uvjek se može javiti nezavisno od objekta ili situacije. Tijelesni obrazac anksioznih osoba karakteriše plitko disanje, stiskanje dijafragme i "odcjepljivanje", to jest prekidanje kontakta između glave i tijela.

Šta je osnova fobija?

U osnovi fobija je osjećanje straha. Strah je osećanje i možemo da ga doživljavamo onda kada nismo sigurni u ishode situacije u kojoj se nalazimo, tj. kada smo na “nepoznatom terenu” ili kada se vraćamo na mjesta koja su izazvala traumatična iskustva.

Strah može imati dvije uloge u funkcionisanju ljudskog organizma. Može biti podržavajući i/ili ugrožavajući za osobu, a u zavisnosti od intenziteta doživljaja straha.

GESTALTZONA.ME

studio  za lični i profesionalni rast i razvoj

Osoba prestaje da sebe doživljava kao cjelinu u kontaktu sa realnosti i samo vidi, čuje, osjeća vlastiti strah. Upravo to je i čini uplašenom još više.

U geštalt u se na anksioznost gleda kao na uzbuđenje bez disanja. Što je disanje pliće i brže - anksioznost je veća. Sa druge strane, kod fobija, koje takođe karakteriše osećanje anksioznosti, strah se javlja samo u situacijama susreta sa određenim objektom i/ili situacijom. Dakle, iako sama fobija prema klasifikaciji predstavlja anksiozni poremećaj, razlika između fobije i anksioznog poremećaja je ta što kod ovog drugog nema fobičnog objekta ili situacije.

Važno je istaci da se proces anksioznosti nastaje jer osoba nije “u ovdje i sada“ vec je zaglavljana izmeđnju “ onda” i negativnih projekcija u budućnosti. Upravo zato je i za anksioznost i za fobije važna centriranost osobe u sada i ovdje. Osoba treba da koristi svijesnost, da postane svijesna disanja i načina na koji diše, da koristi svijesnosno funkcije kontakta (cula, vida, mirisa, dodira, te da koristi i svijesnost vlastite ličnosti (ko sam; šta sam; koja je moja snaga i sl.)

Kontakt: