studio za lični i profesionalni rast i razvoj
Cilj geštaltističkog pristupa je da osoba otkrije, istraži i iskusi sopstveni oblik, lik i cjelinu. Ciljevi savremenog geštalta su integracija tijela, osjećanja i razuma, uzimajući u obzir bazične potrebe ličnosti u kontekstu socijalne sredine.
Geštalt teoretski integrativni pristup savjetovanju ukorijenjen je u egzistencijalnoj orijentaciji Viktora Frankla, jednog od najvećih egzistencijalističkih psihoterapeuta našeg vremena.
Prema Franklu, čak i kada nismo lično odgovorni za okolnosti u kojima se nalazimo (npr. koncentracioni logor), i dalje smo odgovorni za smisao koji pridajemo sopstvenom životu, birajući svoje stavove i svoje ponašanje u takvim situacijama.
Da li je psihoterapija izbor za nekog ili ne zavisi prije svega od razvijenog nivoa svjesnosti samog pojedinca. Neki uspiju sa poteškoćama da se izbore sami, neki su jednostavno navikli da žive sa teškoćama, dok neki treći koračaju kroz život locirajući uzroke svojih teškoća i nezadovoljstava uvijek u nekom drugom.
Istina je, ipak, da smo mi odgovorni za sebe, da je u osnovi naše egzistencije potreba za rastom i razvojem i da ne možemo da postojimo bez drugih ljudi. Ja vjerujem u još jednu istinu, a to je da je psihoterapija suviše dobra da bismo je koristili samo u situacijama kada osjećamo bol, patnju ili imamo problem.
Psihoterapija se preporučuje:
Preporučujemo da se obratite psihoterapeutu i u sljedećim situacijama:
Život, odnosno naše bivanje u njemu mogu biti jako lijepi, puni radosti, dubokih razmjena (sa samim sobom i drugima), osmjeha, uspjeha, ali i padova i razočarenja sa kojima nekad nemamo dovoljno kapaciteta da se izborimo sami. I tada kada pritisne težina života često nam je potreban neko da nas sasluša.
Na sreću, veliki broj nas ima divne prijatelje, porodicu, partnere ili nekog drugog sa kim može da podjeli težinu koja ga “stiska” i upravo tada osjeća olakšanje.
Ipak, sa one druge strane svako od nas čezne i za nekim ko bi nas mogao saslušati, razumjeti i obuhvatiti bez osude, davanja instant riješenja iz svog ugla “da sam na tvom mjestu ja bih to…”, ko bi nas prihvatio onakve kakvi jesmo i ne bi osudio našu slabost i/ili malodušnost.
Nekoga ko bi znao da nam i pored svega ukaže na to šta nam je potrebno, kuda idemo i šta zapravo trebamo. Nekoga ko bi nam pomogao da bolje razumijemo svoj život i teškoće kojima smo izloženi, da problemima pristupimo strateški i kreativno, jer to što smo ispričali prijatelju ili nekom drugom svoju teškoću ne znači da smo je se oslobodili, stekli uvid u šemu koja je nas je dovele do iste, niti da će tuđe instant riješenje poslužiti jednako nama u našim privatnim ili poslovnim odnosima.
Upravo je cilj psihoterapije prevazilaženje psihičkih teškoća i životnih zastoja, podizanje kvaliteta života, podizanje kvaliteta međuljudskih odnosa, posebno sa ljudima do kojih nam je najviše stalo, razvoj i unapređenje naših profesionalnih i drugih sposobnosti.
Kroz psihoterapijski proces učimo da budemo u kontaktu sa sobom kako bismo otkrili svoje autentične potrebe, kako bismo razvili emocionalne i socijalne vještine koje su nam potrebne za ličnu emotivnu i socijalnu realizaciju, da u sebi pronađemo podršku za realizaciju naših potreba, da budemo u kontaktu sa sredinom kako bismo kroz nju pronašli svoj put.