GESTALTZONA.ME

studio  za lični i profesionalni rast i razvoj

Kontakt:

Kako geštalt može da pomogne?


​​Geštaltistički pristup poziva da napustimo intelekt i da se prepustimo čulima, kako bismo uistinu spoznali sebe, naše biće.


Odbacivanje ili nepriznavanje osjećanja je postupak koji u geštaltu ne važi, jer bi to značilo odbacivanje i neprihvatanja bića sa svim što ono jeste.


U procesu savjetodavnog rada u geštaltu klijentu se omogućava uvid u sve ono što on jeste, ono što autentično osjeća, kao i u načine ispoljavanja osjećanja.


Ovaj proces za većinu klijenata bude bolan, međutim razvijanjem novih oblika ispoljavanja osjećanja u terapijskom procesu klijentu se omogućava rast.


Rast i razvoj su potpuni ako imamo kapacitete za prepoznavanje vlastitih osjećanja i ako smo svjesni naših kanala posredstvom kojih ih ispoljavamo.

Originalni termin “emocija” potiče iz latinskog jezika i znači “pokrenuti napolje”, shodno tome naše emocije nijesu ništa drugo do naša osjećanja koja ispoljavamo.

Naša osjećanja su dio nas, načini na koji ih ispoljavamo takođe su dio nas i u velikoj mjeri oblikuju model uspostavljanja našeg kontakta sa drugima.​


Osjećanja nijesu prepreka mislima ili kako bi to mnogi rekli prepreka zdravom razumu, ona su ono što mi uistinu jesmo i jedino ako smo u dobrim odnosima sa njima, možemo biti u dobrom odnosu sami sa sobom, a time i sa drugima.


Međutim, iz nekog nepoznatog razloga usvojen je sistem vaspitanja koji provlači ideju da osjećanja nije dobro pokazivati, pa smo tako sasvim nesvjesno, svako za sebe, odabrali različite puteve kanalisanja naših osjećanja.

Nas su naučili naši roditelji, naše roditelji njihovi, mi ćemo isto učiti našu djecu i tako u krug, i nećemo biti svjesni da činimo veliku grešku i da je ideja snažnih “vitezova” samo zabluda. ​


Zbog čega je to zabluda?


Pokušajte da objasnite leptiru kojeg ste ubacili staklenu teglicu i pritom je pokrili parčetom četvrtastog kartona da ne treba da lupa po staklenim ivicama tegle jer to nije u redu.

Simbolično, zamijenimo li leptira našim osjećanjima koja su u nama, lako možemo zaključiti da traganje za najpodesnijim načinom izlaska iz staklene teglice nosi sa sobom veliku količinu energije i da to tumaranje može navesti na različite puteve, koji često mogu otežavati rast i razvoj pojedinca.


Na primjer, ako je osoba odrasla u okruženju koje nije podržavalo zadovoljenje njenih emotivnih potreba, ona će razviti uvjerenje da ne zaslužuje da bude voljena ili da je pogrešno izražavati emocije. Sličan rezultat imamo i u sistemu vaspitavanja snažnih „vitezova“. ​


Nadalje, osoba će originalnu potrebu za ljubavlju ili emocionalnim izražavanjem potisnuti iz svjesnosti i racionalizovati vjerovanjem „Niko mi nije potreban da me voli“ ili „Emocije samo smetaju i trebalo bi ih izbjegavati“.  To je uobičajen mehanizam samozaštite, jer je ljudskom biću lakše da vjeruje svojoj samodovoljnosti nego da se iznova susretne sa nepodržavajućom okolinom u cilju zadovoljenja svoje potrebe za emocionalnim kontaktom.

Međutim, ovakav mehanizam samozaštite i oblikovanje takozvane samodovoljnosti pojedincu ne doprinosi mnogo.

Osobe sa ovakvim ili slično razvijenim mehanizmima samozaštite uglavnom nemaju dovoljno kapaciteta za uspostavljanje dubokih odnosa i kvalitetnih razmjena i što je najtužnije, vrlo je vjerovatno da nikada neće zadovoljiti svoju orginalu potrebu za ljubavlju ili emocionalnim izražavanjem.​


Ispoljavanje naših osjećanja ne treba da bude ni blokirano, ni modifikovano.

Ona su stanja koja nas pokreću, sredstvo koje nas povezuje sa drugima i omogućava punoću kontakta. Ispoljavanjem autentičnih osjećanja oslobađamo se napetosti, ali i kreiramo kontakte po našoj mjeri. Jasno izražavanje onog što jesmo i što nam je potrebno jedino je odgovarajuće, jer ako se naša ekspresija ne podudara sa našim unutrašnjim bićem nikada nećemo moći doći do onoga šta nam treba od drugih, a sami i nije baš da možemo.

Nepriznavanjem autentičnog osjećanja koje doživljavamo, tumaramo kao leptir u teglici udarajući po staklenim zidovima, sa vjerovatnoćom da nikada ne izađemo napolje.


Ukoliko, na primjer, jedan partner povrijedi drugog, malo je vjerovatno da će povrijeđeni priznati doživljaj odbačenosti i tuge. Prije će se dogoditi da će povrijeđeni svoje doživljaje kanalisati ljutnjom, odbacivanjem, čak i agresijom prema partneru koji ga je povrijedio. ​

Nadalje, povrijeđeni partner takvim načinom kanalisanja svojih osjećanja otvara začarani krug, jer će mu partner odgovoriti na isti način kao i on njemu. Ovo je primjer dva „viteza“ pod oklopom samodovoljnosti, dva neautentična bića koji kreiraju neautentičan odnos.

Negiranje potrebe za ljubavlju?