Promjene! Kako da postanemo najbolja verzija sebe?


Promjene u geštaltu?


Za razliku od mnogih drugih terapija i modernih komercijalizovanih pravaca za unapređenje života, geštalt terapija ne gura klijenta „niti u moraš, niti u trebaš“ .


Uslov za pomak je svjesnost o tome što nas ograničva u nama samima.


Svjesnost o ograničenjima u terapiskom procesu predstavlja značajan dio samog procesa.

Dalji korak ka pomaku čini klijentovo davanje forme ograničenju, potom kontakt sa ograničenjem.


​​Određivanje mjesta izvora ograničenja, kontakt sa ograničenjem, te dovođenjem ograničenja u sada i ovdje klijentu omogućavamo uvid i rast.


Geštalt savjetnik poštuje klijenta, odnosno sve ono što klijent jeste. Savjetnik ne procjenjuje, ne osuđuje i upravo u tome je ljepota geštalta.


Biti svedok brzih promena je uzbudljivo i gratifikujuće, ali za geštalt to nije suštinski rast klijenta.

Rast, nužno uključuje samoprihvatanje i zaliva se ljubavlju koju osjećamo prema sebi. 

Juriti ljude da se promijene, budu drugačiji i „bolji“ zapravo je posao bavljenja  greškama i zabludama, jer što se više trudimo da budemo ono što nismo, u većoj mjeri ostajemo ne promjenjeni.  

Samopštavanje i pružanje podrške sebi nužno uključuje  poznavanje i prihvatanje sebe, a ako pokušavamo da budemo ono što nismo ne možemo govoriti o samopoštovanju i samopodršci. Možda prije o maltretiranju samog sebe ili samoobmani samog sebe. 
Ukolko sebi ili  nekom drugom uvijek šaljemo poruke: “moraš, trebaš“ , to nije dobro, jer suštinski malo toga možemo promijeniti „siljenjem“.

Guranje ka nečemu što nisam ima jednu jedinu istinu: „Ako moram da budem drugačiji to znači da nisam dovoljno dobar ovakav kakav jesam sada“.  Ova poruka može da inducira stid i/ili krivicu i svakako da ne doprinosi samopoštovanju pojedinca. 

Nadalje, dešava se to da se osoba silno trudi da bude ono što nije, pokušavajući svim svojim bićem da dosegne do onoga što svojim bićem nije. Ovo je sve, samo ne rast. Na taj način rastrgani između željene slike o sebi i onoga što jesmo ostajemo zaglavljeni i ne mijenjamo se. Čak šta više, ovo mjesto bi se moglo opisati kao prostor između ne prihvatanja sebe i težnje ka onome što želim/ili drugi žele da budem. Međuprostor u kojem su zaglavljeni autonomija i ljubav prema samom sebi, osnove rasta svakog ljudsog bića.
​
Paradoksalna teorija promjene u geštaltu bi se slobodnom interpretacijom mogla razumjeti i na osnovu priče o malom žutom cvijetu iz jedne bašte.
U toj bašti rasato je jedan mango koji je svakog dana govorio da bi radije bio kokosova palma jer je cijelo palmino drvo korisno – plod, lišće, grane i stablo, dok je sa druge strane kokosova palma zavidela mangu, zato što se njegov plod za skupe novce izvozio. Sve biljke iz bašte su htjele da budu neka druga biljka, sve osim jednog malog žutog cvijeta koji je radosno cvijetao smiješeći se suncu i plešući uz vjetar.  Kada ga je jedna pčela upitala šta osjeća on je odgovorio: “Radostan sam. Osjećam da rastem. Ja sam mali žuti cvijet i zato ja želim da budem najbolji mali žuti cvet koji je ikada postojao.”
Paradoksalna teorije promjene koja važi u geštalt terapiji zasniva se na postavci da se promjena ne dešava tako što osoba pokušava da bude nešto što nije, već tako što u potpunosti prihvata sve ono što jeste.
Paradoksalno, promena počinje tek s prihvatanjem i uvažavanjem vlastite cjelovitosti, geštalta. 



 
 


GESTALTZONA.ME

studio  za lični i profesionalni rast i razvoj

Mi možemo na kognitivnom nivou da se borimo protiv sebe, onoga što je u nama i onoga što jesmo, ali čim naša borba popusti vratićamo se na staro. Psihičku promenu nije moguće izvesti na silu.  


​Naše psihičko biće i duša mnogo su mudrije nego što mislimo i sa njima ništa nije slučajno. 


Samoprihvatanje u terapijskom procesu prolazi kroz različite faze da bi u finalnom stadijumu došlo do oslobađanja “zarobljenog”.


Prihvatanje (uglavnom) neprijatnih doživljaja zapravo znači  da njima više ne možemo biti zarobljeni i upravo oni omogućavaju klijentu kapacitet za samoregulaciju, odnosno rast. ​